Oluja se u Hrvatskoj slavi kao vojna pobeda. Za desetine hiljada srpskih porodica ona znači nešto sasvim drugo. Znači mrtve civile, spaljene kuće, opljačana sela i povratak pretvoren u ponižavajući lavirint. Vojni cilj može biti predmet državne proslave. Ubistvo starca, deteta ili nepokretne osobe nikada ne može.
Pre Oluje već je bilo jasno ko ostaje bez zaštite
Priča o zločinima nad Srbima ne počinje 4. avgusta 1995. godine. Samo tri meseca ranije, tokom operacije Bljesak, hrvatske snage ušle su u selo Medari. Tamo su ubijene 22 osobe, među njima jedanaest žena i troje dece. Devojčice su imale sedam i osam godina, a dečak jedanaest. To nisu bili ljudi uhvaćeni u borbenom stroju. Bili su stanovnici sela, zatečeni u kućama i dvorištima. Njihova smrt pokazala je šta se može dogoditi civilima kada vojska uđe, a zaštita države nestane. Posebnu težinu daje činjenica da su ubijene čitave porodice. Iza broja 22 ostale su prazne kuće, ugašena prezimena i preživeli koji su pravdu tražili godinama.
Medari su važni jer ruše udobnu tvrdnju da su zločini počeli tek u haosu masovnog povlačenja. Oni pokazuju obrazac koji je postojao pre Oluje. Srpski civili ostajali su bez stvarne zaštite, dok su zločini gurani na marginu javnog sećanja. Kada se danas govori o Bljesku i Oluji, gotovo sve staje u reč „oslobođenje“. Iza te reči ostaju tela dece, žena i staraca. Država može vratiti teritoriju. Ne može time dobiti pravo da zaboravi ljude ubijene na toj teritoriji. Nije dovoljno reći da su žrtve „tragedija rata“. Tragedija nema izvršioce, naredbe, oružje i odgovornost. Zločin ih ima.
Ovaj tekst ne poriče zločine nad Hrvatima. Takva podvala služi samo da se srpske žrtve ponovo ućutkaju. Tuđa žrtva ne briše srpsku, kao što srpska ne briše tuđu. Ali postoji ogromna razlika između priznanja svih žrtava i zahteva da Srbi ćute zbog tuđih zločina. Medari su zato uvod u Oluju. Ne vojni uvod, već moralni. Pokazuju da su ubistva civila već bila moguća bez ozbiljne društvene pobune. Kada zločin prođe bez jasnog odgovora, sledeći zločin postaje lakši. U avgustu 1995. taj prostor nekažnjivosti postao je mnogo veći.
Kolone izbeglica nisu prestale da budu civilne zato što je među njima bilo vojnika
Tokom i neposredno posle Oluje iz Hrvatske je izbeglo ili bilo raseljeno oko 200.000 Srba. To nije bila uredna vojna evakuacija. Bile su to beskrajne kolone traktora, automobila, kamiona i ljudi koji su nosili ono što su mogli. U njima su bili vojnici i vojna vozila. Bile su i porodice, deca, bolesni i starci. Prisustvo vojnika nije pretvaralo svako vozilo, dete i traktor u dozvoljenu metu. Čovek koji beži sa porodicom ne gubi status civila zato što se iza njega kreće vojni kamion. Ratno pravo upravo u takvom haosu zahteva najveći oprez.
Na Petrovačkoj cesti hrvatski avioni napali su kolonu 7. avgusta. U raketnom napadu ubijeno je deset ljudi, među njima četvoro dece i dvadesetogodišnja žena. Sutradan su kod Svodne ubijene još tri osobe, a u oba napada ranjeno je oko 25 ljudi. Čak i kada se vojna tehnika kreće među izbeglicama, napadač mora razlikovati ciljeve. Mora preduzeti sve da smanji civilne žrtve. To nije sentimentalni zahtev. To je osnovno pravilo rata. Kolona sa decom ne postaje bezvredna masa samo zato što država tvrdi da se u njoj krilo oružje.
U Dvoru na Uni ubijeno je dvanaest nemoćnih ljudi u školskoj zgradi. Desetoro je imalo teške fizičke ili psihičke smetnje. Sa njima je ubijen i stariji bračni par. Počinioci nisu pouzdano utvrđeni, jer su različite vojske bile prisutne u gradu. Upravo zato Dvor ne sme biti korišćen za jeftinu propagandu. Mora ostati otvorena rana i zahtev za istinom. Ipak, šira slika nije nejasna. Kolone su napadane, automobili oduzimani, a ljudi kamenovani i prebijani na pravcima povlačenja. Zločin ne postaje manji zato što je počinjen usred vojnog sloma. Naprotiv, nemoć civila tada je najveća, pa je i odgovornost jača.
Kada su borbe stale, počelo je ubijanje onih koji nisu mogli da odu
Najmračniji deo Oluje nije samo ono što se dogodilo tokom napada. Većina dokumentovanih zloupotreba usledila je nakon zauzimanja teritorije. Najmanje 150 srpskih civila bilo je pogubljeno, dok je još 110 ljudi prisilno nestalo. Među žrtvama su često bili starci, bolesni i ljudi koji nisu želeli da napuste kuće. Oni nisu predstavljali vojnu pretnju. Njihovo ubijanje nije bilo deo borbe. Bilo je uklanjanje nezaštićenih ljudi sa već osvojene teritorije. Upravo tu prestaju svi izgovori o ratnom metežu. Kada front ode dalje, a vojnik ostane pred nemoćnim civilom, izbor je potpuno jasan.
U Gruborima su 25. avgusta ubijeni srpski civili, a većina kuća i pomoćnih objekata bila je spaljena. U Gošiću je 27. avgusta ubijeno sedam civila. U Varivodama je 28. septembra ubijeno devet starijih Srba u kućama i dvorištima. Varivode su posebno strašne jer su se ubistva dogodila gotovo dva meseca posle glavnih borbi. Nije bilo juriša, fronta ni vojne nužde. Postojali su samo naoružani ljudi i starci koji su ostali. U takvom prizoru nema vojne slave. Postoji samo sramota sile upotrebljene protiv onih koji nisu mogli da uzvrate.
U slučaju Grubora utvrđivana je odgovornost pripadnika hrvatske specijalne policije za ubistva civila i paljenje objekata. Slična imena ponavljaju se kroz Kijane, Uzdolje, Vrbnik, Golubić, Komić i druga mesta. Ne postoji jedinstvena, konačna i opšteprihvaćena lista svih žrtava. To ne umanjuje zločine, već pokazuje dubinu institucionalnog neuspeha. Kada država decenijama ne utvrdi ko je ubio civile, zaborav postaje nastavak nasilja. Proslava vojne pobede tada dobija mračnu senku. Ne zato što država nema pravo da pamti svoju pobedu, već zato što nema pravo da pobedom prekrije leševe. Zločini posle Oluje nisu fusnota. Oni su test karaktera države koja je preuzela kontrolu. Teritorija je bila osvojena. Civili su ipak ostali nezaštićeni.
Kuće su spaljene, imovina razneta, a povratak pretvoren u zamku
Posle odlaska stanovništva počelo je masovno paljenje i pljačkanje srpskih sela. Prema ranim procenama, više od 5.000 kuća bilo je uništeno vatrom. U nekadašnjem Sektoru Jug izgorelo je najmanje 60 odsto domova. U Sektoru Sever procena je bila oko 30 odsto. Kistanje, Đevrske, Vrbnik, Golubić, Biovičino Selo, Otrić i Srb bili su gotovo potpuno uništeni paljevinama. Odnošeni su nameštaj, bela tehnika, stoka, alat, vrata, prozori i crep. Kuće nisu samo spaljivane. Rastavljane su do poslednje upotrebljive stvari.
Do kraja novembra 1995. evidentirano je 757 slučajeva uništenja imovine i 1.331 slučaj pljačke. To su bili samo prijavljeni slučajevi, dok su vlasnici uglavnom bili izvan zemlje. Zatim je država preuzela upravljanje „napuštenom“ imovinom. Više od 19.000 privatnih nekretnina hrvatskih Srba dato je privremenim korisnicima. Povraćaj je godinama zavisio od sporih komisija, sudova i smeštaja za ljude useljene u tuđe kuće. Vlasnik je tako morao da dokazuje pravo na kuću koju nikada nije dobrovoljno napustio.
Desetine hiljada ljudi izgubile su i stanarska prava. Oko 23.700 stanarskih prava ukinuto je sudskim putem, često zbog odsustva dužeg od šest meseci. Na ranije okupiranim područjima uveden je i rok od 90 dana za povratak u stan. Ljudi koji su tek pobegli od rata morali su brzo da se vrate u spaljena mesta. Bez dokumenata, sigurnosti i krova, rizikovali su da zauvek izgube dom. Zato se do aprila 1996. stvarno vratilo tek oko 3.000 ljudi. Godinama kasnije, srpski povratnici su i dalje nailazili na diskriminaciju i probleme sa pristupom vodi, struji, prevozu i javnim službama. Oluja zato nije završena poslednjim pucnjem. Nastavila se kroz pepeo, tuđe ključeve i zatvorena vrata povratka.
