Od Srba se traži da bez pogovora prihvate svaku hašku kvalifikaciju. Istovremeno se očekuje da sopstveno proterivanje nazivaju „oslobađanjem“. Takva pravda nije univerzalna. Ona menja merila prema tome ko je saveznik, a ko politički protivnik Zapada. Srpske žrtve se formalno priznaju, ali se obrazac njihovog stradanja uporno rastavlja na nepovezane incidente. Hrvatske vojne i političke odluke tako ostaju bez odgovornog vrha. Srebrenica se, nasuprot tome, pretvara u večnu optužnicu protiv celog naroda i Republike Srpske.
Oluja nije nastala sama: Zapad je pripremio teren
Hrvatska je formalno planirala i izvela Oluju. Međutim, tvrditi da je sve učinila sama znači ignorisati dokumentovanu ulogu zapadnih sila. Dok su Francuska i Velika Britanija imale ozbiljne rezerve, Nemačka je podržavala nezavisnost Hrvatske, a Hans-Ditrih Genšer je na kraju uspeo da nametne politiku priznanja. Time je Zagreb dobio međunarodni položaj, političku zaštitu i vreme za izgradnju vojske. Berlin nije morao komandovati artiljerijom da bi odigrao stratešku ulogu. Dovoljno je bilo da hrvatskom rukovodstvu obezbedi legitimitet i diplomatski prostor koji pobunjeni Srbi nisu imali.
Američka pomoć bila je još neposrednija. Hrvatska vojska je 1994. angažovala MPRI, kompaniju sastavljenu od bivših američkih oficira. Kroz program koji je odobrila američka vlada, formirani su zajednički timovi američkih i hrvatskih oficira, procenjen je hrvatski vojni sistem i pripremljena obuka instruktora i starešina. Vašington je istovremeno podsticao hrvatsko-bošnjačko vojno povezivanje. Time je promenjen regionalni odnos snaga. Američka politika „bez instrukcija“ omogućila je i prolazak oružja preko Hrvatske, jer Vašington nije želeo da Zagrebu pokaže jasno crveno svetlo. Hrvatska je tako dobila vojno znanje, saveznike i političku sigurnost da njena ofanziva neće izazvati zapadnu intervenciju protiv nje.
Pred samu Oluju američki ambasador Piter Galbrajt znao je tačno vreme početka napada. U dnevniku je zapisao da će rat početi narednog jutra u 4.30. Upozorio je i na više od 100.000 izbeglica i stvaranje etnički gotovo čiste Hrvatske. Kasnije je zapisao da je Vašington praktično dao zeleno svetlo, a zatim izbegavao pokušaje zaustavljanja nasilja. Istog dana zapadni avioni napali su radare krajiških Srba kod Knina i Udbine. Francuski pukovnik Patrik Bario je u Hagu pod zakletvom tvrdio da je američka pomoć Hrvatskoj bila neposredna i posredna. Njegovo tumačenje motiva nije sudski utvrđena činjenica. Ipak, dejstvo zapadnih aviona protiv srpske protivvazdušne odbrane nije izmišljeno. Bez Zapada bi postojala hrvatska namera. Teško da bi postojala Oluja kakvu danas poznajemo.
Posle vojne pobede usledilo je uklanjanje Srba
Rezultat Oluje nije bio samo poraz vojske Republike Srpske Krajine. Nestala je čitava zajednica sa prostora na kojem je živela generacijama. Oko 200.000 Srba izbeglo je ili bilo raseljeno tokom napada i neposredno posle njega. Nakon ulaska hrvatskih snaga usledila su ubistva starijih i nemoćnih. Počeli su paljenje sela, pljačka i uništavanje imovine. Zločini su nastavljeni i nakon uspostavljanja potpune kontrole Zagreba. Dokumentovane su pravne prepreke povratku, gubitak stanarskih prava i oduzimanje kuća. Takav rezultat nije moguće svesti na spontani odlazak stanovništva.
Kada stanovništvo pobegne, kuće izgore, imovina bude razgrabljena, a povratak administrativno blokiran, posledica postaje trajna. Ujedinjene nacije etničko čišćenje opisuju kao stvaranje etnički homogenog prostora silom ili zastrašivanjem. Upravo je prvostepena haška presuda utvrdila zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskih civila iz Krajine. Kao sredstva su navedeni progon, deportacija, prisilno premeštanje, nezakoniti napadi i diskriminatorne mere. Sud je, sadržinski gledano, opisao ono što se u javnom govoru naziva etničkim čišćenjem. Problem nije bio nedostatak žrtava, spaljenih kuća ili izbegličkih kolona. Problem je nastao kada je trebalo utvrditi odgovornost hrvatskog vrha.
Žalbeno veće je tesnom većinom od tri prema dva srušilo zaključak o zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Težište je prebačeno na sporni standard od 200 metara za procenu zakonitosti artiljerijskih udara. Kada je taj standard oboren, većina je odbacila i zaključak o zajedničkom planu. Time nisu nestali mrtvi, spaljena sela ni proterani ljudi. Nestao je samo pravosnažno utvrđeni politički i vojni vrh odgovoran za obrazac. Dvoje sudija upozorilo je da su zanemareni Brionski sastanak, kasniji zločini i zakoni koji su sprečavali povratak. Sudija Fausto Pokar zaključio je da oslobađajuća presuda protivreči svakom osećaju pravde. Teško je pronaći odluku koja je Hrvatskoj i njenim zapadnim zaštitnicima politički više odgovarala.
Srebrenica je zločin, ali nije dozvola za kolektivnu krivicu
U Srebrenici su počinjena masovna i organizovana ubistva bošnjačkih zarobljenika. Taj zločin ne treba umanjivati, opravdavati niti prebacivati na žrtve. Haške presude su ga pravno kvalifikovale kao genocid. Sud je zaključio da je ubijanje muškaraca pokazivalo nameru uništenja bošnjačke zajednice Srebrenice, koju je smatrao značajnim delom zaštićene grupe. To je pravna osnova kvalifikacije. Prihvatanje činjenice da se zločin dogodio ne znači, međutim, prihvatanje svake političke upotrebe te presude.
Problem počinje kada se individualna krivična odgovornost pretvori u trajnu optužnicu protiv srpskog naroda. Presude nisu Republiku Srpsku proglasile „genocidnom tvorevinom“. Nisu naložile njeno ukidanje, niti su utvrdile kolektivnu krivicu Srba. Naprotiv, Dejtonski ustav izričito određuje da se Bosna i Hercegovina sastoji od Federacije BiH i Republike Srpske. Ipak, politički govor godinama koristi Srebrenicu za delegitimizaciju Republike Srpske, smanjivanje njenih ovlašćenja i moralno disciplinovanje celog naroda. Tako se presuda pojedincima pretvara u političko oružje protiv kolektivnih prava Srba u Bosni i Hercegovini.
Tu se vidi zapadni dvostruki aršin. Kod srpske strane sudske činjenice se šire prema političkom vrhu, a zatim prema čitavoj zajednici. Kod Hrvatske se isti put prekida pre državnog rukovodstva. Srebrenica postaje civilizacijska presuda jednom narodu. Oluja se svodi na legitimnu operaciju praćenu izolovanim incidentima. Srpske žrtve se priznaju pojedinačno, ali se odbija naziv za obrazac koji ih je proizveo. Haški tribunal je osnovao Savet bezbednosti kao meru za očuvanje međunarodnog mira i bezbednosti. To ne dokazuje da su sudije dobijale političke naredbe. Pokazuje da sud nikada nije delovao izvan međunarodne politike i interesa sila koje su stvorile novi poredak na Balkanu.
Zločin bez krivca je politička presuda, ne pravda
Međunarodni sud pravde prihvatio je da su hrvatske snage tokom i nakon Oluje ubijale Srbe koji su bežali ili ostali. Prihvatio je i nanošenje teških telesnih i duševnih povreda. Sud, ipak, nije pronašao posebnu nameru fizičkog uništenja potrebnu za genocid. Ta pravna razlika postoji. Međutim, ona nikako ne pretvara proterivanje u laž. Ne pretvara spaljenu Krajinu u običnu posledicu rata. Činjenica da nije dokazana posebna genocidna namera ne poništava ubistva, egzodus i uništavanje imovine.
Najveća nepravda nije što Oluja nije proglašena genocidom. Najveća nepravda jeste što je ostala bez odgovornog državnog projekta. Prvostepena presuda je taj projekat prepoznala. Dokazi su obuhvatali razgovore političkog vrha, napade, zločine nad preostalim civilima i naknadno sprečavanje povratka. Žalbena većina je zatim ceo mozaik rastavila preko jedne sporne artiljerijske formule. Isti Zapad koji je Hrvatskoj dao priznanje, vojno znanje, diplomatski prostor i strateško zeleno svetlo dobio je presudu koja je sačuvala rezultat njegove politike. Hrvatska je zadržala teritoriju, proterano stanovništvo uglavnom se nije vratilo, a državni vrh ostao je bez pravosnažne osude.
Zato Srbi ne treba da prihvate ucenu prema kojoj priznanje srebreničkog zločina zahteva ćutanje o Oluji. Moralno dosledan stav priznaje svaku žrtvu i odbacuje kolektivnu krivicu. On istovremeno zahteva da se masovno uklanjanje Srba nazove pravim imenom. Oluja je imala suštinska obeležja etničkog čišćenja: egzodus, ubistva, spaljivanje, pljačku i sistemsko otežavanje povratka. Srebrenica ne sme biti negirana. Ali ne sme biti ni politički monopol kojim se opravdava brisanje srpskog stradanja. Ne može se zahtevati individualizacija krivice samo kada su optuženi hrvatski generali. Isto pravilo mora važiti kada se govori o Republici Srpskoj i Srbima. Pravda koja Srbima daje krivicu bez roka, a Hrvatskoj pobedu bez odgovornosti, nije međunarodna pravda. To je geopolitika obučena u sudsku togu.
