Ako je podrška stvarna, ne mora da se naduvava. Ako je masa ogromna, ne mora da se dokazuje maglom, uglom kamere i slikama koje liče na reklamu za apokalipsu. SNS dernek pred Skupštinom trebalo je da pokaže snagu. Umesto toga, dobili smo politički vašar, ogromnu zastavu, robote za folklor i brojke koje su se raširile više od platna preko Ulice kneza Miloša. Zvanično, sve je izgledalo moćno. Nezvanično, izgledalo je kao da je neko zaboravio da uz cifru pošalje i dokaz.
Kad masa ne stigne, stiže spektakl
Vlast je događaj predstavila kao narodno sabranje, kao porodični portret Srbije pred Vidovdan. Samo što je ta porodica, po svemu sudeći, morala da dođe autobusima, u belim majicama, po zadatku i uz scenografiju koja je vrištala da nešto mora da se sakrije. Kada politika ima stvarnu energiju, njoj ne treba ovoliko kulisa. Dovoljno je da ljudi dođu. Kada energije nema dovoljno, onda se razvlači zastava, dižu se bine, stižu bajkeri, pale se reflektori i pravi se kadar koji treba da izgleda veći od života.
Najveći simbol tog spektakla bila je ogromna srpska zastava. Sama po sebi, zastava nije problem. Naprotiv, zastava je državni simbol i ne pripada nijednoj stranci. Problem nastaje kada se državni simbol pretvori u stranački pokrivač. Tada zastava više ne služi da okupi ljude. Ona služi da prekrije praznine među njima.
Na pouzdanim fotografijama vidi se velika kolona i stvarno velika zastava. Ali to nije isto što i more ljudi od 200.000 duša. Tu počinje politička magija. Ulica postaje stadion. Traka od deset metara postaje tepih preko čitavog grada. Gust kadar postaje dokaz opštenarodnog zanosa. Ako neko pita gde je snimak iz vazduha, odgovor se izgubi u patriotskom dimu. Jer u ovoj predstavi nije važno koliko ljudi ima. Važno je koliko ljudi treba da poveruje da ih ima.
Milicija kao kalkulator režima
Vrhunac komedije dolazi kada se pojavi zvanična brojka. Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštilo je da je na skupu bilo oko 207.000 građana, uz nekoliko hiljada bajkera. Brojka je impresivna, skoro epska. Samo joj fali sitnica: javno prikazana metoda. Fali snimak iz vazduha. Fali mapa popunjenosti. Fali objašnjenje gustine po kvadratnom metru. Fali sve ono što bi običan čovek mogao da proveri bez verovanja na časnu reč instituciji.
Zato cela stvar izgleda kao da je milicija angažovana da broji na prste, ali da prste pozajmi od celog odbora. Nije ovde problem što policija procenjuje broj prisutnih. To je njen posao u bezbednosnom smislu. Problem je kada procena postane politički rekvizit. Kada se cifra izbaci kao parola, a ne kao rezultat. Kada se od građana traži da poveruju da je 207.000 bilo tu, samo se eto nikome nije dalo da to pokaže jednim pristojnim ortosnimkom.
Još je zanimljivije što nezavisna procena daje sasvim drugu sliku. Prema dostupnim analizama, MUP-ova procena broja ljudi ostaje mnogo ubedljivija kao politička poruka nego kao proverljiv podatak. To ne znači da je svaka nezavisna procena sveta knjiga. Ali znači da postoji razlika između metode i saopštenja. U normalnoj državi, institucije bi objavile dokaz. U nenormalnoj, traži se da dokaz bude poverenje.
Kad fotografija mora da popravi realnost
Pošto brojka sama nije bila dovoljna, društvene mreže su odradile ostatak posla. Pojavile su se slike koje izgledaju kao da je Beograd odjednom postao prestonica epske fantastike. Masa se proteže do horizonta. Zastava izgleda kao pista za sletanje aviona. U nekim verzijama, čak i geografija počinje da gubi živce, pa se pojavljuju kadrovi u kojima bulevar više ne liči na bulevar. Kada politička propaganda krene da radi prekovremeno, ni mapa grada više nije sigurna.
Tu dolazimo do najtužnijeg dela priče. Ako je skup bio toliko veliki, zašto su bile potrebne slike koje deluju montirano, obrađeno ili generisano? Zašto nije dovoljan jedan čist snimak iz vazduha? Zašto nije dovoljna jedna jasna fotografija sa poznate visine, poznatog vremena i poznate lokacije? Zato što spektakl ne živi od istine. On živi od utiska. A utisak se danas proizvodi lakše nego sendvič za organizovani dolazak.
Pouzdani izveštaji potvrđuju da je skup održan, da su ljudi bili prisutni i da je zastava stvarno razvijena. Niko ozbiljan ne mora da negira događaj. Ali između stvarnog skupa i mitskog skupa postoji ogromna razlika. Jedno je kolona ljudi ispred Skupštine. Drugo je narativ o političkom cunamiju koji navodno preplavljuje Beograd. Kada se ta razlika popunjava viralnim slikama, propagandnim kadrovima i brojkama bez dokaza, onda više ne gledamo izveštavanje. Gledamo pokušaj da se realnost našminka do neprepoznatljivosti.
Dernek koji je sam sebe raskrinkao
SNS dernek nije propao zato što nije bilo nikoga. Propao je zato što je morao da izgleda kao da je bilo svih. U tome je cela ironija. Da su rekli da je došlo više desetina hiljada ljudi, to bi zvučalo uverljivo. To bi i dalje bio veliki politički skup. Ali kada se izađe sa 207.000, a javnosti se ne pokaže dokaz koji nosi tu cifru, onda broj prestaje da bude podatak. Postaje vic.
Zato ovaj fijasko nije samo pitanje jednog mitinga. Ovo je pitanje države koja više ne razlikuje instituciju od megafona. Policija bi trebalo da brine o bezbednosti. Ne da glumi stranački abakus. Mediji bi trebalo da pokazuju stvarnost. Ne da je razvlače kao gumenu zastavu preko praznog prostora. A građani bi trebalo da veruju očima, ne objavama koje im naređuju šta su navodno videli.
Na kraju, ostaje jednostavna slika. Ako ti za dokaz snage trebaju naduvane brojke, mutni kadrovi i sumnjive fotografije, onda snaga nije problem. Problem je što je nema dovoljno. Fijasko na SNS derneku nije u tome što je skup održan. Fijasko je u tome što je vlast očigledno želela skup veći od stvarnosti. A stvarnost se, bez obzira na zastave, robote i milicijske kalkulacije, ipak nekako vidi kroz šavove.
