Dolazak Volodimira Zelenskog u Beograd nije samo diplomatska fotografija za arhivu. Zvanična poseta predsednika Ukrajine Volodimira Zelenskog Srbiji najavljena je za 8. avgust 2026. godine. Reč je o događaju koji dolazi u trenutku kada Beograd pokušava da sačuva odnose sa Moskvom, Kijevom, Evropskom unijom i drugim partnerima. Ipak, mnogo zanimljivije pitanje nalazi se iza protokola.
Pred samu posetu pojavila se informacija o mogućem trojnom projektu proizvodnje dronova. Model zvuči jednostavno, ali je politički eksplozivan. Ukrajina bi donela znanje i ratno iskustvo, Srbija proizvodne kapacitete, a Ujedinjeni Arapski Emirati kapital. Sporazum još nije javno potvrđen niti potpisan. Ali ako se ideja pretvori u posao, Beograd će morati da razmišlja o ceni mnogo većoj od fabričke hale i proizvodne linije.
Tri države, jedna industrijska računica
Na prvi pogled, kombinacija Kijeva, Beograda i Abu Dabija deluje neobično. U praksi, svaka strana u takvoj konstrukciji ima vrlo jasan interes. Ukrajina je tokom rata stekla ogromno praktično iskustvo sa bespilotnim sistemima. Dronovi su postali jedan od najvažnijih elemenata savremenog ratovanja. Više nije dovoljno imati samo gotov proizvod. Potrebni su proizvodni kapaciteti, kapital, lokacije, dobavljači i partneri koji mogu povećati serijsku proizvodnju.
Za Ukrajinu bi proizvodnja van sopstvene teritorije imala očiglednu industrijsku logiku. Deo proizvodnje mogao bi biti udaljen od neposredne ratne zone. Partneri bi obezbedili novac, infrastrukturu i pristup novim tržištima. Ukrajinska strana bi zauzvrat ponudila iskustvo stečeno u sukobu u kojem se tehnologija dronova menja gotovo iz meseca u mesec. To je znanje koje danas ima veliku vojnu, ali i komercijalnu vrednost.
Uoči Zelenskijeve posete pojavila se informacija da se razmatra projekat u kojem bi Ukrajina, Srbija i Ujedinjeni Arapski Emirati sarađivali na proizvodnji dronova. Upravo zbog toga srpska uloga u takvoj konstrukciji nije teško zamisliva. Emirati imaju kapital, Ukrajina iskustvo i tehnologiju, a Srbija industrijsku osnovu, inženjere i proizvodne pogone.
Takav projekat zato ne bi trebalo posmatrati kao običnu prodaju nekoliko hiljada komada municije. Zajednička proizvodnja znači mnogo dublju vezu. Ona podrazumeva fabrike, inženjere, dobavljačke lance, softver, licence, rezervne delove i višegodišnje ugovore. Kada se jednom napravi industrijska infrastruktura, iz nje se mnogo teže izlazi nego iz pojedinačne izvozne transakcije.
Upravo zato potencijalna saradnja Srbije i Ukrajine na dronovima politički nosi mnogo veću težinu. Srbija više ne bi bila samo proizvođač čija roba posle nekoliko posrednika završava na nepoznatoj lokaciji. Bila bi partner u projektu čija je namena poznata od početka. To bi Beograd približilo potpuno novoj poziciji prema ratu u Ukrajini.
Municija je bila siva zona, dronovi bi bili nešto drugo
Srbija se godinama branila jednostavnom formulom. Oružje i municija nisu direktno prodavani Ukrajini. Prodavani su drugim kupcima, dok je njihovo dalje kretanje predstavljano kao pitanje za krajnje korisnike i posrednike. Takva konstrukcija ostavljala je Beogradu dovoljno političkog prostora za balansiranje.
Međutim, ta siva zona već dugo izaziva pažnju. Pojavljivale su se tvrdnje da je deo srpske municije preko drugih država završavao u Ukrajini. Za Moskvu je to pitanje mnogo ozbiljnije od samog imena kupca na izvoznom dokumentu. Nju prirodno zanima gde završava proizvod koji može biti upotrebljen protiv ruskih snaga.
Takva situacija već je ozbiljno sužavala prostor za diplomatska objašnjenja. Ako je krajnji pravac robe poznat ili makar predvidljiv, pravna distanca između proizvođača i korisnika ne mora istovremeno značiti i političku distancu.
Zajednička proizvodnja dronova bila bi kvalitativno drugačija. Tu više nema posrednika iza kojeg se može sakriti krajnji korisnik. Postojali bi partner, tehnologija, kapital i proizvodna lokacija poznati od prvog dana. Srbija više ne bi mogla jednostavno da kaže da je nešto prodala trećoj zemlji i da nema kontrolu nad daljim putem proizvoda.
Takav odnos obično podrazumeva mnogo više od sklapanja letelica. On vezuje kompanije, inženjere, dobavljače, licence, softver, rezervne delove i dugoročne ugovore. Ako se proizvod razvija zajedno sa ukrajinskom stranom, politička veza postaje direktna.
U tome se nalazi suštinska razlika između starog i mogućeg novog modela. Municija je Beogradu ostavljala prostor za diplomatsko objašnjenje. Zajednička fabrika dronova taj prostor ozbiljno sužava. Moskva bi teško mogla da prihvati argument da Srbija nema veze sa krajnjom upotrebom proizvoda koji zajedno razvija sa ukrajinskim partnerom.
Ruski odgovor ne mora da dođe kroz politiku, već kroz gas
Ako se projekat potvrdi, najveći rizik za Srbiju verovatno neće biti vojni. Mnogo realnija poluga nalazi se u energetici. Srbija je početkom juna obezbedila samo tromesečno produženje ugovora o snabdevanju ruskim gasom, do kraja septembra 2026, dok ruski gas pokriva do 90 odsto srpskih potreba. Taj podatak dramatično menja težinu svakog razgovora sa Kijevom o vojnoj industriji.
Moskva zato ne mora da pravi dramatične poteze. Ne mora da prekida diplomatske odnose niti da javno preti Srbiji. Dovoljno je da sledeći pregovori o gasu budu tvrđi. Cena može biti manje povoljna. Ugovor može biti kraći. Fleksibilnost isporuka može postati manja.
Nijedan od tih poteza trenutno nije unapred potvrđen. Zato bi bilo neozbiljno tvrditi da će se dogoditi. Međutim, energetska zavisnost sama po sebi predstavlja moguću polugu pritiska. Posebno kada ugovor traje samo nekoliko meseci, a novi dugoročni aranžman još nije osiguran.
Srbija zato nema luksuz da energetiku potpuno odvoji od spoljne politike. Svaka velika promena odnosa sa Kijevom ulazi u računicu baš u trenutku kada se pregovara o narednoj zimi. Fabrika dronova i gasni ugovor na papiru nisu povezani. U geopolitici, međutim, stvari retko ostaju u potpuno odvojenim fiokama.
Beograd pokušava da smanji energetsku zavisnost kroz alternativne pravce snabdevanja. Ipak, ruski gas i dalje ostaje ključan deo srpske energetske računice. Alternativni pravci daju Srbiji više prostora nego ranije, ali još ne menjaju osnovnu geopolitičku činjenicu.
Zbog toga svako ozbiljno pogoršanje političkih odnosa sa Moskvom ima i ekonomsku dimenziju. Beograd to ne može ignorisati. Posebno je osetljiv trenutak eventualnog dogovora. Poseta Zelenskog dolazi početkom avgusta, dok sadašnji gasni aranžman ističe krajem septembra.
Ako Beograd u međuvremenu napravi veliki vojno-industrijski posao sa Kijevom, Moskva će ga teško posmatrati kao običnu trgovinu. Srbija bi tada tehnološki sarađivala sa državom čija vojska svakodnevno koristi bespilotne sisteme protiv ruskih snaga.
Energetska cena takvog poteza nije unapred poznata. Možda je uopšte neće biti. Ali rizik postoji upravo zato što Srbija još nema energetsku nezavisnost koja bi joj omogućila da zanemari reakciju Moskve.
Diplomatska ravnoteža ulazi u opasniju fazu
Vučić već godinama pokušava da održi formulu koja Srbiji omogućava saradnju sa međusobno suprotstavljenim centrima moći. Beograd podržava teritorijalni integritet Ukrajine, ali nije uveo sankcije Rusiji. Istovremeno razvija odnose sa Evropskom unijom i održava političke i ekonomske veze sa Moskvom.
Ta politika dugo je funkcionisala upravo zato što su mnogi potezi mogli različito da se tumače. Humanitarna pomoć Ukrajini nije isto što i vojna pomoć. Podrška teritorijalnom integritetu ne znači automatsko pridruživanje sankcijama. Prodaja municije trećim državama ostavljala je mogućnost da Beograd insistira da nije odgovoran za svaku kasniju preprodaju.
Moguća proizvodnja dronova pomera tu granicu. Municija prodata trećoj zemlji mogla je biti predstavljena kao komercijalni posao. Fabrika zasnovana na ukrajinskom znanju teško može biti predstavljena na isti način. Ako je još finansira UAE, projekat dobija kapital, međunarodnu dimenziju i ozbiljnu tržišnu logiku.
Za Srbiju bi to moglo doneti tehnološku korist. Domaća industrija dobila bi pristup iskustvu stečenom na jednom od tehnološki najintenzivnijih ratišta na svetu. Inženjeri bi učili na sistemima koji se razvijaju u realnim borbenim uslovima. Proizvodni kapaciteti mogli bi biti modernizovani, a Srbija bi mogla ojačati poziciju na tržištu bespilotnih sistema.
Ali politička poruka prema Moskvi bila bi mnogo teža za neutralisanje. Srbija bi postala deo mreže u kojoj se ukrajinsko ratno iskustvo pretvara u industrijski proizvod van ukrajinske teritorije. To je daleko dublji odnos od humanitarne pomoći ili verbalne podrške teritorijalnom integritetu.
Za zapadne partnere takav projekat mogao bi biti tumačen kao praktično približavanje Srbije evropskoj bezbednosnoj arhitekturi. Za Moskvu bi ista fabrika mogla izgledati kao dokaz da je srpska neutralnost postala mnogo uži pojam nego ranije. Upravo tu nastaje diplomatski problem koji se ne rešava jednom izjavom o prijateljstvu.
Beograd bi tada morao da objasni kako istovremeno čuva strateške odnose sa Rusijom i proizvodi vojnu tehnologiju sa Ukrajinom. To nije nemoguće. Države često vode pragmatičnu politiku i sarađuju sa suprotstavljenim stranama. Međutim, svaki novi nivo saradnje povećava političku cenu tog balansiranja.
Zato je najvažnije pitanje Zelenskijeve posete mnogo šire od toga da li će neko danas potpisati ugovor. Srbija mora da odluči koliko daleko želi da ide u povezivanju sa ukrajinskom odbrambenom industrijom.
Istovremeno, Beograd pred novu zimu i dalje zavisi od ruskog gasa. Ako se trojni projekat dronova potvrdi, Vučićeva politika sedenja na više stolica neće odmah nestati. Ali će postati skuplja, rizičnija i mnogo teža za objašnjavanje Moskvi.
Pravo pitanje zato nije da li Srbija mora odmah da bira Kijev ili Rusiju. Geopolitika retko daje tako jednostavne izbore. Pitanje je koliko dugo Beograd može uzimati tehnologiju od jednog partnera, kapital od drugog, a energiju od trećeg, a da interesi tih partnera ne počnu direktno da se sudaraju.
Ako do trojnog projekta zaista dođe, najveći račun možda neće stići iz fabrike dronova. Mogao bi stići kroz energiju, diplomatiju ili smanjeni prostor za političko balansiranje. Srbija bi dobila tehnologiju i potencijalno unosan industrijski posao. Ali bi zauzvrat morala da prihvati činjenicu da u velikoj geopolitičkoj igri gotovo ništa nije besplatno.
