U Srbiji digitalni nadzor više nema primarnu funkciju borbe protiv kriminala. On je postao alat političke discipline. Telefoni novinara i aktivista nisu nadzirani zato što su pretnja državi, već zato što predstavljaju pretnju narativu vlasti. Kada se privatni uređaj kompromituje, meta više nije samo pojedinac. Meta je cela njegova mreža. Porodica, izvori, saradnici. To je klasična metoda zastrašivanja, samo u savremenoj formi. Ne moraš biti uhapšen da bi bio slomljen. Dovoljno je da znaš da te gledaju.
Amnesty International je forenzički dokazao da su telefoni srpskih novinara i aktivista bili kompromitovani uz pomoć alata koji se koriste isključivo u državnim strukturama. Analize su pokazale prisustvo tragova forenzičkog softvera Cellebrite, korišćenog za izvlačenje podataka bez znanja vlasnika uređaja. Ovo nije pretpostavka. Ovo je tehnički nalaz. Ne postoji civilno objašnjenje za ovakvu vrstu pristupa.
U drugom slučaju, Amnesty je dokumentovao pokušaj infekcije telefona novinara BIRN-a špijunskim softverom Pegasus, poznatim po tome što ga koriste isključivo državne službe. Ovakav napad nema istražnu vrednost. Njegova svrha je psihološka. Poruka je jednostavna. Znamo gde si. Znamo s kim pričaš. Možemo kad hoćemo.
Zastrašivanje novinara i aktivista kao državna rutina
U Srbiji pritisak na novinare nije incident. On je rutina. Ne dolazi uvek kroz hapšenja. Dolazi kroz informativne razgovore, targetiranje u tabloidima i konstantno dovođenje u pitanje lične bezbednosti. Kada se ime novinara pojavi u režimskim medijima uz etiketu izdajnika, to nije novinarstvo. To je produžena ruka bezbednosnog aparata. Cilj nije demanti. Cilj je izolacija.
BIRN je, oslanjajući se na sopstvena istraživanja i nalaze Amnesty Internationala, detaljno opisao kako su telefoni aktivista u Srbiji kompromitovani bez njihovog znanja, uz jasne indicije da iza toga stoje državne strukture. Ovakva praksa ne bi bila moguća bez političkog odobrenja. Nema samostalnih operacija ovog tipa.
Freedom House u svom izveštaju za Srbiju jasno navodi da se novinari suočavaju sa sistematskim zastrašivanjem, uključujući pretnje, kampanje blaćenja i selektivnu primenu zakona. Ovo nije percepcija opozicije. Ovo je ocena međunarodne organizacije koja koristi standardizovanu metodologiju.
Human Rights Watch dodatno potvrđuje da se pritisci ne sankcionišu, čime se stvara atmosfera nekažnjivosti. Kada država ne štiti one koji govore, ona aktivno učestvuje u njihovom ućutkivanju.
Pravna forma kao paravan za zloupotrebu moći
Jedan od najopasnijih elemenata sistema u Srbiji jeste njegova prividna zakonitost. Bezbednosne službe formalno deluju u okviru zakona. Sudski nalozi postoje. Međutim, građanin nema način da proveri da li je bio predmet nadzora. Ne postoji obaveza obaveštavanja nakon prestanka mera. Time se pravna zaštita svodi na fikciju. Država vidi građanina. Građanin ne vidi državu.
Zakon o Bezbednosno-informativnoj agenciji daje široka i slabo kontrolisana ovlašćenja, uključujući prikupljanje podataka o građanima u ime „nacionalne bezbednosti“. Parlamentarni nadzor postoji samo formalno. Sednice Odbora za kontrolu službi bezbednosti su zatvorene, a javnost nema uvid u stvarni obim nadzora.
Poverenik za informacije od javnog značaja više puta je upozoravao na netransparentno postupanje državnih organa u vezi sa obradom podataka o ličnosti. Ta upozorenja ostaju bez posledica. Kada institucije ignorišu kontrolne mehanizme, zakon prestaje da bude zaštita. Postaje alat.
Mediji kao produžena ruka bezbednosnog pritiska
Zastrašivanje u Srbiji ne funkcioniše bez medijske logistike. Tabloidi bliski vlasti redovno objavljuju informacije koje ne mogu biti pribavljene bez pristupa državnim bazama podataka. Lični dokumenti, privatne poruke, policijski zapisnici. Sve to završava u javnosti bez ikakve istrage o curenju podataka. To nije greška sistema. To je njegov deo.
Amnesty International u svojim izveštajima navodi da su kampanje diskreditacije usmerene protiv kritičara vlasti često sinhronizovane sa institucionalnim pritiscima. To znači da zastrašivanje ne dolazi iz jednog izvora. Dolazi iz više pravaca istovremeno. Cilj je slamanje otpora.
Ekonomski pritisci dodatno zatvaraju prostor. Nezavisni mediji ostaju bez oglašivača. Organizacije gube projekte. Pojedinci gube poslove. Sve se dešava „po zakonu“. Bez ikakve formalne zabrane. Upravo u tome leži efikasnost ovog sistema.
Efekat hlađenja kao krajnji cilj
Krajnji cilj zastrašivanja u Srbiji nije kazna. To je tišina. Kada građani prestanu da govore, vlast ne mora da reaguje. Taj proces je već vidljiv. Ljudi biraju ćutanje jer znaju cenu govora. To je efekat hlađenja. On ne ostavlja tragove u sudskim spisima, ali razara društvo.
Associated Press je, prenoseći nalaze Amnesty Internationala, naveo da srpske vlasti negiraju zloupotrebe, ali nisu ponudile nijedno tehničko objašnjenje koje bi osporilo forenzičke dokaze. Ćutanje institucija je priznanje. Ne pravno, ali političko.
Srbija danas ima aparat koji ne mora da udara da bi bio nasilan. Dovoljno je da posmatra. Dovoljno je da povremeno podseti. To nije bezbednosna država. To je država koja svoje građane tretira kao potencijalne neprijatelje.
